Duhovno obnavljanje

Hrvatski književnik, publicist, franjevac i pjesnik Miljenko Stojić naš je stari duhovni znanac. Na stranicama Vijenca upoznali smo njegov dobrohotan, blagotvoran način druženja sa svijetom u knjizi priča za djecu i mladež Računalko (2006). U ogledima S druge strane (2011) u osluškivanju sadašnjosti zastupa civilizaciju ljudskosti na strani Dobra. U knjizi Cvrk-cvrk ističe da knjiga u potrazi za svjetlom može uvećati život u nestalnom i protočnom opstanku svakodnevice. Nakon jedinstvene zbirke pjesama Stopama mira (2009) pjesnik, franjevac Miljenko Stojić, objavljuje zbirku Jednom, oplemenjenu iskustvom riječi koje ohrabruju, koje ne zaboravljaju, koje ostvaruju svoj puni život vodeći do izvora bića. U tim riječima pohranjen je osebujni spoj imaginacije i memorije: „Ne ostavljam te pjesmo, mirna budi, / samo pričaj mi o životu i svijetu, / umoran uhvatit ću makar nešto, / izlomljenim slovima kušati pribilježiti, / da budemo jedno, labudovi u letu.“ (Moja pjesma).

Izd. MH, Čitluk, Šibenik, 2019.

Pjesnik intuitivno osjeća neospornu, prirodnu sintezu duševnih vrijednosti. Bdijući u tišini on se otvara životu. I čini to na tragu poetske bliskosti svijeta. I kompozicija zbirke Jednom slijedi stope pjesnikova identiteta. Ciklusi: Zavirih danas, Toga sam dana ponovno čitao, Ogrnuti jedno drugim, Njegov život – Uputi se, Toga dana, k nama otkrivaju u kontekstu poetskih bliskosti i utjehu i opraštanje, i promišljanje prošlosti, i brevijar strpljenja i trpljenja u čudesnoj imaginaciji spokoja: „Gledam u daljinu, što dalje, što dublje, što pozornije, / kakve li nam se oluje spremaju, kakvi li prostori, / zatvaram oči, vidim Isusa kako sklapa ručice, / kraj uzglavlja mu Hrvat, prašnjav od puta, ali stamen.“ (Jednom na Badnji dan).

U ciklusu Njegov život – Uputi se pjesnik promišlja prošlost u stihovima koji su funkcionalni i vrijedni sami po sebi, ali i u suodnosu s cjelinom. Pjesme su duboko utemeljene u posebnom nagnuću, a narativna zatvorena forma stvara dramatski osjenčane prolaze kroz dušu: „Našla se na kraju ubožna štala izvan svega, / rodio se dječačić imenom Isus, budući kralj… Čiji lik nosimo? Čijom se mudrošću ogrćemo? / Naizgled teška pitanja i teški odgovori, / a samo se treba prepustiti Njegovoj ruci, / stići ćemo tada na sva svoja odredišta / zasadit ćemo stablo u svaku žednu zemlju.“ (Zvijezda).

U mahnitanjima današnjeg vremena, koje donosi nesigurnost opstanka, teško je biti lirski raspoložen i slobodno razvijati svoju individualnost usprkos svemu. Možemo li to nazvati stavom, stajalištem ili aktivnom imaginacijom? Možemo u kontekstu čiste savjesti. Osmisliti knjigu pjesama mučan je posao. Ipak, nije to bdjenje u tišini. Naš pjesnik, hrvatski književnik, publicist i franjevac Miljenko Stojić nije sklon konstrukcijama koje pokazuju manjak lirskog dara i koje su sada, možemo to reći, in! Čistoća poetskih slika, jasnoća misli i poruka, vjerno promicanje tradicionalne kršćanske duhovnosti, odgovorno štovanje ljudskih vrijednosti, njegove su prednosti, njegov istinski brevijar života: „jer Riječ nije moguće zaustaviti, nije moguće strti, / Ona natapa tvoju i moju dušu, rasvjetljuje obzorje“ (Riječ).